Miroslav Bilać je pjesnik konja i pjesnik vode. Od prepoznatljivih stvari on gradi svoj mit, oblikuje svoju tajnu. On ne deskribira iako se koristi ustaljenom figuralnom leksikom. Njegov svijet se ne rastvara već se svodi u pomalo čudesan pokturalni slog koji bi, u svakom drugom odnosu, zračio nelagodom, zvučao hladno i oporo.
A on ga smiruje, zatamnjuje njegovu prirodnu pigmentnu iskričavost i onda ga, iz nutrine, prosvjetljuje, poetski umekšava, oplemjenjuje, čini toplim. To je alkemija koja se ne ponavlja i koja se ne može svoditi u ranije uspostavljenu nomenklaturu odnosa.
Boja je osnovni problem koji se u slikarstvu Miroslava Bilaća nameće za razmišljanje, ona postiže svoju puninu upravo u svojoj neodredljivosti čija se ekspresivnost svodi na nijansiranje, na razlaganje u gamu u kojoj uvijek dominiraju polutonovi, boja nikako ne izlazi iz okvira fuge, one pritajene muzikalnosti prema kojoj se čovjek gotovo i ne osjeća obveznim, ali istovremeno ustanovljuje da je obujmljen njome i da se čak počinje prepuštati nekom imaginarnom ritmu koji se ekstraktira iz te polutonalnosti. To je ta poetska skrama koje se ni sam umjetnik nije u stanju osloboditi i onda kad mu se čini da mu je inspiracija potekla iz sasvim drugih izvora, iako je opsjednut unutarnjom težnjom da se podaje dramskom nagonu, zažarenom, ponekad, i do egzistencijalnoga usijanja. Njegovi konji jure u galopu ili su uhvaćeni u nekom kataklizmičnom metežu, u trenutku se učini da iz svega toga počinje strujiti neka teška istina poricanja vjere u uspostavljeni odnos koji se, svom snagom, sručuje na čovjekovu glavu, no, istovremeno, zazvuče i snažni lirski akordi puni vjere, zračnosti i sigurnosti u blagodarje usudnosti u čiju je mrežu čovjek zarobljen. I, možida, ta optička bipolarnost i dovodi do toga da se Bilaćev svijet svodi na dimenzije suzdržljivosti, gdje se poezija i drama međusobno sukobljavaju, potirući jedno drugom onu iskonsku snagu.

Ali, svim ovim,fenomenologija boje kod Miroslava Bilaća se tek naznaćuje, tek ovlašdodirujemo ono što je strukturalna bit njegova slikarstva. On je slikar predmetnoga, figuralnog, njegova je tematika jasno precizirana. Međutim, tematika nije nositelj dinamičkoga kao dramske potencije, nositelji dinamičkoga je upravo boja. Ta dinamika se očituje u prelazima iz jednoga pikturalnog stanja u drugo, boja je ustreptala u svome kretanju, u svome unutarnjem dinamiziranju i tu se, još jednom, suočavamo s paradoksom u tretmanu boje. I, kada se imaju u vidu svi ti paradoksi, s jedne strane, i postignuti vizualni sklad što ga Bilać ostvaruje, s druge, onda se, neodoljivo, nameće zaključak da Bilać stvara svojim unutarnjim nagonom, da on nema unaprijed postavljenih uzusa, njegova inspiracija potječe iz nagonskoga jezgra, da bi se rascvjetala u likovnu zornost koju i sam autor doživljava kao nešto s čime se prvi put susreče. Time se može protumačiti i njegova sklonost k akvarelu koji se stvara u stvaralačkom hipu, u trenutačnoj ponesenosti.

Ciklus o vodi je njegov, možda, umjetnički najdograđeniji, misaono iscjeziliran, s do kraja dograđenim unutarnjim skladom i glazbenom puninom. U njemu je, do pune stvaralačke konzekvetnosti, dovedeno njegovo poimanje egzistencijalne drame, gdje se odbačeni elementi nekadašnjega organskog stroja, grmlje i grane bore za svoju egzistenciju dok voda, izvorište neuništive energije, onesmišljava taloženom skramom algi i svega onoga što razgolićuje njihovu egzistentnost do bezdušja i životne praznine. No, kada se uzme u obzir da ni ovdje nije izostao onaj skriveni poetski zanos u kome se otkriva iskonska stvaralačka vokacija, sva ta drama poprima i sasvim očevidnu lirsku transparentnost, u kojoj i te polomljene grane, izdvojene iz svoje egzistencije obesmišljenosti, postaju male lirske kantilene koje od čovjeka izmamljuju tihi, blagi osmijeh ljudskosti.